AIM, Beograd, 14.10. 1996.
Kada su u Srbiji prestale da budu aktuelne tipicne ratne teme, uz stalno isticanje svih vrsta "zavjera", ostao je prazan prostor u kontolisanim medijima koji je trebalo popuniti pikantnim temama. Tako se poslednjih meseci na tapetu drzavne stampe u svoj svojoj "pikanteriji" nasla vecina protestantskih crkava i vjerskih pokreta.
Pripadnike tih vjerskih zajednica najvise zabrinjava, kako je izjavio saradniku AIM prvi covjek Adventsiticke crkve u SRJ, dr Radisa Antic, to sto se "trpaju u isti kos i poistovecuju adventisti, baptisti... sa satanistima". Na to upozorava i socilog religije iz Nisa, Bogdan Djurovic, za koga je neshvatjivo "mesanje priznatih crkava sa destruktivnim verskim pokretima i sektama".
Da li je rijec o nepoznavanju ucenja, konkretno protestanstskih crkava, ili o stvaranju odbojnosti prema onima koji na drugaciji nacin tragaju za istinom o Bogu od pripadnika vecinske Crkve - tesko je precizno odgovoriti. Ocigledno je u pitanju i jedno i drugo.
Politicko-teoloski sukobi
Velikodostojnike iz protestantskih crkava i vjerskih pokreta u sadasnjoj Jugoslaviji zbunjuje i to sto se vecinska Srpska pravoslavna crkva nikada sa cisto teoloskog stanovista nije javno izjasnila o svom odnosu prema njima. Opredelila se za javni poziv na odlucan otpor "nezvanoj vojsci propovednika raznih sekti" (Saopstenje Svetog arhijerejskog sabora, 2.jun. 1994. ) apostrofirajuci, prije svega, one koji poticu iz zapadnih zemalja "odakle nam dolazi svako zlo". Dakle, ne radi samo o teoloskom nego i o sukobljavanju sa politickim, ali i mnogim drugim primjesama.
Jedan od primjera je zestok napad na Adventisticku crkvu od strane episkopa zahumsko-herecogavckog, Atanasija, za koju kaze da je "antipravoslavna, antihristovska sekta". Povod je bila humanitarna organizacija ove Crkve - ADRA - koja je dijelila humanitarnu pomoc za vrijeme rata u svim dijelovima BiH, pa i u Trebinju, gdje on stoluje. Rijec je o humanitarnoj organizaciji koja nije gledala ni na ciju vjersku ili nacionalnu pripadnost nego jednostavno na ugrozenost svih. Uz to, nije zabiljezen nijedan slucaj da je neko zbog toga postao pripadnik Adventisticke crkve. Upotrijebivsi termin "sekta" citirani vladika se vrlo jasno odredio prema ovoj Crkvi. Takav pristup ima i znacajan dio hijerarhije u SPC.
Postoje, medjutim, pravoslavni teolozi koji tom osjetljivom pitanju prilaze mnogo hladnije i racionalnije. Profesor na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, dr Radovan Bigovic, smatra da SPC "tek treba da sagleda fenomen sekti u svetlosti pravoslavnog predanja i teologije", iznoseci licno misljenje da Crkva kojoj pripada "nema pravoslavno produbljen i utemeljen stav prema sektama". On izrazava bojazan da, zbog nepostojanja tog zvanicnog stava, i sama ne poprimi "sektasku logiku i mentalitet". Rijec je, dakle, o stavovima pojedinaca, a ne najvisih crkvenih tijela.
Rimokatolicka crkva je u tom pogledu odredjenija nazvavsi prostestante "krscanima na drugaciji nacin". Zvuci dosta diplomatski, ali ova formulacija daje prostora za dijalog i medjusobnu makar i nuznu snosljivost, mada je poznato kako Vatikan gleda, na primjer, na protestante zato sto negiraju svetost pape. O negativnom odnosu prema vjerskim pokretima, bilo istocnjackog ili zapadnjackog porijekla, da se i ne govori. Ipak, dobija se utisak da Rimokatolicka crkva, sluzeci se i diplomatskim rjecnikom, ne zeli da izazove odbojnost kod "malih vjerskih zajednica", a dobro se zna sta ko o kome misli.
Нема коментара:
Постави коментар